Lizing: Pravni okvir

Ugovor o lizingu stupa na snagu kada su prihvaćeni zahtjevi lizinga i nakon što zakupodavac vrati potpisani primjerak ugovora zakupcu. Postoje tri značajna faktora u pregovorima: elementi ugovora, proces ugovaranja i ugovaračka tijela. Sad ćemo se pozabaviti redom sa svakim od njih.

Elementi i uslovi ugovora

Ugovor o lizingu se sačinjava u pisanoj formi, uglavnom u unaprijed pripremljenim formama koje detaljno definišu prava i obaveze ugovornih strana. Tipične odredbe ugovora obuhvataju:

• Strane u ugovoru
• Predmet ugovora
• Uslove isporuke
• Iznos zakupa i način plaćanja
• Posljedice neizvršenih uplata
• Rizik štete ili uništenja imovine
• Vlasništvo  nad imovinom
• Osiguranje od eventualnih  nedostataka imovine
• Uslove prestanka važenja ugovora
• Osnove i  uslove  za prekid ugovora
• Kupovnu opciju (u toku ili nakon perioda zakupa)
• Troškove transporta kod isporuke i otpremanja imovine koja je predmet lizinga
• Osiguranje i troškove osiguranja u toku transporta i korištenje zakupljenog sredstva/imovine
• Tehničku pomoć da bi se osposobio zakupac da koristi zakupljenu imovinu
• Osnove za  produženje ugovora o lizingu po isteku prvobitno utvrđenog perioda
• Rješavanje sporova i zakoni koji se primjenjuju
• Druge uobičajene elemente ugovora

Od svih ovih elemenata, najinteresantniji kako za zakupodavca tako i za zakupca jeste iznos zakupa i način plaćanja. Postoje različiti oblici rente, a najuobičajeniji su:

• Fiksna ili linerana zakupnina - koristi se kada zakupodavac želi da izbjegne rizik lošijeg poslovanja zakupnika nego što se to očekuje.
• Iznos zakupnine, uz primjenu odredbe koja se odnosi na zaštitu interesa obje ugovorne strane, u slučaju promjene uslova poslovanja usljed korištenja zakupljenog sredstva, koja im omogućava da promijene iznos zakupnine, na način sličan primjeni metode klizne skale.
• Visoke sume početne zakupnine, nakon čega slijede prilično niski iznosi u narednim mjesecima - ovaj oblik zakupnine se koristi ukoliko postoji mogućnost kupovine
• Niski početni iznosi zakupnine, nakon čega slijede mnogo veći iznosi zakupnine - ovo odgovara zakupcu koji postiže potpunu korist zakupljenog sredstva, npr. industrijska tvornica, na početku.
• Iznosi zakupnine koji su prilagođeni u skladu sa intenzitetom i trajanjem korištenja opreme.

U praksi, ovi uobičajeni oblici imaju tendenciju da budu ciljano kreirani u skladu sa stvarnim slučajevima. U Bosni i Hercegovini, većina kompanija za lizing primjenjuje mjesečne izračune zakupnine zasnovane na kvartalnom ili polugodišnjem EURIBOR-u, valutnoj klauzuli i deviznom kursu eura.

Ugovorni proces i predmeti

Osnovni smjer ugovora o lizingu je sljedeći:

• Prilikom odlučivanja finansiranja sredstva putem lizinga, potencijalni zakupac prvo popunjava zahtjev o zakupu.
• Na osnovu dostavljene dokumentacije, kompanija za lizing procjenjuje kreditni rejting zakupca, uzimajući u obzir dva stanovišta: pristup "sredstva" i "poslovni" pristup. Prilikom poređenja vrijednosti kolaterala i zakupljenog sredstva i prilikom pregleda finansijskog poslovanja zakupca, kompanija za lizing odlučuje o finansiranju.[1]
• Po okončanju utvrđivanja kreditnog rejtinga zakupca, potpisuje se ugovor o lizingu. Ovo može uključivati treću stranu, jemca ili sudužnika, ukoliko kompanija za lizing smatra da je kreditni rejting zakupca nezadovoljavajući. Otplatni plan, koji definiše mjesečnu obavezu zakupca, sastavni je dio ugovora o lizingu.
• Prilikom potpisivanja ugovora, zakupac se poziva da plati depozit, koji dospijeva prije aktiviranja ugovora o lizingu. U pozivu za plaćanje su navedeni iznos vlastitog učešća klijenta, troškovi obrade transakcije lizinga, i ukupni PDV (PDV i za finansirano sredstvo i za kamate koje dospijevaju na lizing).
• Nakon što se ova uplata izvrši, kompanija za lizing plaća dobavljaču finansiranog sredstva, na osnovu čega dobavljač izdaje fakturu kompaniji za lizing (registarske tablice za automobil se izdaju na osnovu ove fakture), koja nakon toga izdaje fakturu zakupcu.
• Prilikom pristupanja vlasništvu sredstva, zakupodavac, zakupac i dobavljač, potpisuju "knjigu o preuzimanju". Ugovor se nakon toga smatra aktivnim i obaveze zakupca stupaju na snagu.

Partneri u lizingu

Aktivnost lizinga se obično odvija između tri poslovna partnera:

1. Zakupca, tj. korisnika zakupljenog sredstva
2. Dobavljača, tj. proizvođača ili zastupnika datog sredstva
3. Kompanije za lizing (osiguravatelja finansiranja)

Zakupnici mogu biti pojedinci ili kompanije. Ukoliko je riječ o kompanijama, one su obično male po veličini, fokusirane na produktivnost i tehnološki orijentirane. Kompanija koja se odluči za lizing obično je dobra u poduzetništvu s dobrom konkurentskom pozicijom. Zakupac ima neopozivo pravo da koristi opremu, dok kompanija za lizing ima pravo na zakupninu, koja se plaća u ratama. Zakupac je potencijalni kupac koji odgađa kupovinu opreme, dok istovremeno ima korist od nje.

Drugi učesnik u ovoj transakciji je dobavljač ili proizvođač. On nije prodao opremu, ali je dobio finansijske resurse neophodne za kontinuitet proizvodnje. Proizvođač opreme generalno nije u mogućnosti da finansira kupovinu svog proizvoda, posebno ukoliko se radi o velikim iznosima. U takvim slučajevima, lizing može biti veoma koristan.

Kompanija za lizing, (osiguravatelj finansijskih sredstava) je posrednik s kapitalom između proizvođača i zakupca. Kompanija za lizing kupuje opremu od proizvođača i čini je dostupnom zakupcu, uz naplaćivanje kompenzacije.

[1] Treba se voditi računa o tome da se pristup "sredstvo" uvijek može unaprijediti povećanjem vlastitog učešća. U praksi ovo znači: Ukoliko se kompaniji za lizing obrati klijent sa zadovoljavajućim prilivom gotovog novca koji može servisirati dug proizašao iz lizinga bez poteškoća, kompanija za lizing će prihvatiti minimalno vlastito učešće. To je iz razloga što kompanija za lizing posjeduje i finansirano sredstvo i mjenice zakupca, a poslovanje ovog drugog omogućava ovaj dug. Međutim, ukoliko se kompaniji za lizing obrati klijent kome sadašnje poslovanje teško pokriva tekuće obaveze, oni će insistirati na što većem vlastitom učešću, tako da je finansirani iznos što bliže tržišnoj vrijednosti finansiranog sredstva. U stvarnosti, finansijsko sredstvo je jedini kolateral i mora postojati mogućnost za njegovu preprodaju na sekundarnom tržištu.